I odoše mi prijatelj...
Ovaj post... ne znam ni ja dal se može postom nazvati... izgubio sam brata, a sudbina je odredila uzeti mi i još jednu osobu koju volim. Da... moj prijatelj dvospolac... onaj ludi, nenormalni čovjek, ona osoba, u duši najbolja koju sam mogao upoznati... ma i sami odite na njegov blog i pogledajte što je napisao. Oprašta se sa svima nama! ...danas sam bio kod njega i... ne mogu reći da mu je bolje. Nije. vidim po njemu da kao da se prestaje boriti. Je li strah? ...ili nešto drugo? ...mada, ja mislim da je ono što i meni leži na srcu. Ovim vam svečano objavljujem, da vi, ljudi, čovječanstvo... otvorite svoje oči. Pogledajte. Djeca umiru, dobri ljudi umiru, a samo gamad na ovom svijetu ostaje i dalje ga rušeći. Priroda se urotila protiv nas, vrijeme je da platimo za ono što joj činimo već dugo vremena... a dobri ljudi prvi odlaze jer... očito Bog uz sebe sada, pred kraj, želi imati anđele. Ne mislite li isto? ...sjetite se samo onog dečka koji je, s pohvalnicom u ruci, skončao svoj život na cesti. Najdraži moji... Apokalipsa se bliži. Kuće, ceste, mostovi, sve propada. More divlja, hladnoća vrišti... - uskoro doći će kraj. Navještavam ono što mi moje srce govori već dugo vremena, a ovaj događaj... koji se tiče moga prijatelja, meni osobno samo sve još više potvrđuje. Poželite mu sreću, dajte mu potporu... ja nisam smogao snage još otići na taj prokleti blog, ali evo... sada i ja idem. Zapamtite... živite život dok još možete jer... jedino ova generacija možda uspije odrasti.
Kraj je blizu.
AVE AVE INFERORUM
Navještenje
Sebe spasiti treba dok je vremena. U nadi i ljubavi nema mira, rat je na vidiku. Sebe spasiti treba, najdraži moji. Putevi svakoga čovjeka su zamršeni, sudbina je kurva prva, koja nas jebe u zdrav mozak. Dvoličnost… je li na to mislio onaj koji nas je stvarao? Želio je da takvi budemo? Bez svog JA, bez igdje ičega. Goli smo do kosti, mizerni i dekadentni, prošarani samo jednom mišlju… sobom. I ja sam takav. Ja volim samo sebe i nikoga ne poštujem. Zašto i bih kad nitko ne poštuje mene?
Nema više suza za plakanje
Kraj je na vidiku
Kada se kaže amen
Umrijet će cijeli svijet.
Ne molim ni za što, ne plačem i ne kunem. Ja samo čisto prezirem. Kako osjećati, kako shvatiti bol? Romantične stvari meni ne znače ništa, ne postoji ljepota kojoj ću priznati da je ona baš to. Daj mi osjećaj da ga ne znam, daj mi osjećaj a da nije bol. Želim shvatiti, zašto takva Božja kreacija ne osjeća, ne razmišlja kako bi nekim činom povrijedio nekog drugog…? Gdje je tu razum, mir, spokoj…? Nema u mome svijetu mjesta za pojam kao što je praštanje ili milost.
Gdje je anđeo kada ga trebaš
Barem mač samouništenja da nosi
Ali nema ga i nema
A tvoj se glas gubi u noći…
Nevino srce ne postoji, nema niti jednoga, ali moj grijeh veći je od svakoga drugoga. Čemu ovo sve, daj mi smisao da shvatim, što očekuje se od čovjeka koji je poslan ovamo da živi. Sve ovo spaliti treba, čovjeka svakog jednog za drugim… a dok ja propadam, vrijeme lagano leti i bliži se kraj. Saga ova svršiti mora jer listova u praznoj Božjoj knjizi više nema. Nema trenutka za ljubav, razum ili oprost. Žudnja i grijeh sve je što imamo.
Izdaja, prokletstvo i smrt
Na vidiku je i smiješi se lijepo
Dva čovjeka ostati će i vidjeti
Kako propada sve u što vjerovaše slijepo…
Je li ovaj kraj Božja ili Vražja misao…? …svatko u sebi neka pronađe odgovor.
Šuti, šuti i ništa ne reci...
Ne gledaj, jer slijep ćeš biti...
...prokletstva su na pragu čovječanstva, a čovjek je stvoren da uništen bude.
Napokon doma...
Oh oh… vidim da sam vam pomalo već i nedostajao. Čim vidjeh komentar nestrpljive Black Countess i ostale moje đavolje dječice, odlučih malo napisati nešto… Neće biti preveliko, mrsko mi je za pisati, pravo da vam kažem… ali eto, učinit ću i ja iznimku za vas… ipak sam ja Lucifer, jebiga… vi se morate prilagođavati meni ;-) I tako… Moj kolega i ja smo bili u Dubrovniku. Malo me izluđivao sa slikanjem silnih građevina i ostalih pizdarija, ja sam želio zabavu… ali jedva da sam kojeg poštenog metalca ondje vidio, tako da sam se užasno razočarao. Inače, kupio sam si neke blesave traperice, smijao sam se cijelim putem dok sam se vraćao kući… užasno su uske (znam što već Black Countess misli ;-)… ali eto jebiga, ja sam fensy lik, nema šta ;-) Zajebavam se. Tetovirao sam se… opet. Još jedna u nizu… sad imam na donjem dijelu trbuha pauka, tj., 3D crnu udovicu. Ponosan sam na sebe. Plijenio sam poglede u Cavtatu na plaži… hahahahahahha… o ljudi, pa to je bilo za snimati. Valjda još nisu vidjeli nekog tako blijedog. Išao sam i u kockarnicu… inače, volim kockati, trošiti pare... tj. i moj brat je volio. Često smo znali kartati za lovu. Čak sam i ruski rulet jednom igrao… ali eto, nisam izgubio, tako da revolver nije došao do mene :D Što da vam još pričam, dosadno mi je, i spava mi se… možda u toku ovih dana napišem nešto erotski perverzno… ne bih vam znao reći… evo već mi se zijeva. A trebao bih se bar do 21. sat razbuditi, treba ić u potragu za hranom… eh vi ljudi, nemate pojma kako težak može biti život neljudskih stvorenja. Pogotovo onih koji se hrane krvlju......... Mada eto, svidio mi se Dubrovnik. Lijepe zidine, skupe trgovine… i tako. Bili smo i na Lokrumu, i uzaludno sam čekao nekakvog duha da popričam malo s njim, al kad eto, ništa. I morao sam biti na svečanosti i slušati JEBENI LINĐO!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Doživio sam fras, blago rečeno… dok je onaj luđak sve živo snimao… joj… ali eto, što ću s njime kad je moj. Legenda. Pozdrav svima, naročito Countess koja je eto, vidim, nestrpljiva… nadam se da mi je pripremila kakav novi dizajn… he he…
AVE INFERORUM
...malo o prošlosti... mojoj i njegovoj.
Znate… ponekad se zaista pitam kamo vodi sve ovo. O meni mislite razne stvari… možda sam Sotona, možda Bog… a možda sam samo jedan od vas. Jeste li se ikad zapitali jesam li ja možda jedan kojega svaki dan pozdravljate?... kada bi Bog imao lice… što bi mu rekli? …ovaj post pišem zbog sna koji sam noćas doživio. Anđeo me nosio nekamo u nebesa, daleko od ovog svijeta… i ondje sam vidio jedno meni poznato lice. Lice moga brata. Ako ste čitali post pod nazivom Vampirske uspomene, tada biste shvatili… odat ću vam tajnu o sebi. Moj brat blizanac umro je od predoziranja prije dvije godine. Uvijek sam okrivljavao i sebe i obitelj, nadajući se da se ipak takva sudbina najdražeg mi brata mogla promijeniti. Volio sam ga i više nego što sam znao. Dio mene, nestao zauvijek. Oduvijek smo bili vezani, nadopunjavali se u mislima, jedno drugom uzimali odjeću… točnije, ja sam bio nepopravljivi rocker dok je on furao svoj nezaboravni goth stil… Nikada nisam mogao shvatiti kako se samo muška osoba može šminkati ženskim rekvizitima… znam da zvuči nevjerojatno… i ne znam zašto ovo pišem… ali drago mi je što pišem i što ću to objaviti. Volim ga se prisjećati, a sinoćnji san me zaista nadahnuo da se prisjetim boljih vremena. Nekada sam, kada god bih se sjetio njega, odmah vraćao na dan kada smo ga pronašli u kupaoni gotovo mrtvog, s iglom u rukama… proganja me ponekad to sjećanje. No opet, gledajući u zrcalo vidim dio sebe i ne želim ga iz sebe nikada izbaciti. Možda sam, nakon svega, počeo slušati njegovu glazbu, shvatio poneke stihove… i probudio se. Tako da dio njega uvijek živi u meni. Većina zadnjih postova odnosi se na njega. I prošli post također. Znam da sam obećao da ću govoriti o životu poslije smrti… ali ponekad se bojim i ja sam da ondje nema ničega. Možda vam sada rušim predodžbu mene kao zlog i nezahvalnog… samo ne zaboravite da ja jesam takav. I mrzim sav ljudski rod i sve što ima veze sa samim čovjekom, pa i sebe samoga… naročito onoga koji ima veze s opijatima i tako koječim. Izbjegavam to u širokom luku jer… ovakva je bila sudbina meni najdraže osobe na svijetu. Daleko od toga da se nismo znali pokefati… znali smo, i to jako dobro… Jednom mi je glavu razbio zdjelom… toliko o mome bratu :Đ …mada su i to lijepa sjećanja…
Inače evo, da dreknem… postoji jedna osoba koja mi je draga koliko i on. To je moj prijatelj dvospolac… što reći, čovjek je predobar. I bio je tu kad mi je bilo teško i uvijek će biti. I on zna da to i za mene vrijedi. Tako da… poruka svega ovoga je da se nešto mora jednostavno dogoditi da počnete cijeniti život i sve što vam on pruža. Ja živim za njega i naše djetinjstvo, za sjećanja mog GOTH brata ;-) mada smo zaista preslični… heh… Eto, toliko od mene… putujem na more s kolegom, nadam se da ćemo se provesti. Treba odmoriti tijelo, mozak… duh je ostao davnih dana negdje drugdje… i tako.
Ali gamadi moja ljudska, sada kada ste me upoznali malo bolje, imam vam samo reći da vas ne zavara sve ovo. Ja sam i dalje tzv. Nečastivi ;-) I ponekad nisam baš toliko dobar kao što se čini. Inače… ponekad otjeram ljude na psihijatriju! Hahaha… ajde dajte mi ideja dok mi ne dođu moje, o čemu da vam pišem, pitajte me nešto. Možete i prostote ako hoćete da pišem, evo ugledam se na perverznjakušu Black Countess ;-) i pozdrav joj šaljem… i dvospolcu ;-) kiss to HORNA.
I mojoj gamadi kojoj nisam uspio komentirati se ispričavam... jebiga, morao sam s dvospolcem u kupnju! hahahhaha... to vam je bio šou... :Đ inače... dođem prije negoli odem, obećajem...
Shot at 2007-08-02
AVE AVE INFERORUM!
Sjećanja blijede...
U pjesmama pronalazim snagu za dalje. Uspomene naviru i ruše me poput kamena kojega izjeda vrijeme i krvave kiše. Osjećam kako padam. Iako daleko od mjesta koje se naziva Rajem, ja nestajem u tmini jer zaboravljaju… na mene. Pokopan sam. Duboko pod zemljom leži moje tijelo. Raspadam se. Miris truleži kruži cijelim lešom. Moja duša gleda moje ranjeno tijelo… Nikad nisam zamišljao da bi bilo tako… no dobro, što je, tu je. Pokušavam samome sebi dokazati što je pravo a što krivo… ali moje srce ostalo je pod ružom koju je odnio vjetar. Sjećam se kako su plakali… boljelo ih je kada sam otišao. Gdje se sada nalazim, objasniti ne znam. Mogu ih gledati, mogu načiniti da me osjete… samo znam da ih to još više buni. Vrijeme prolazi. Uspomena na mene blijedi… nestajem… slike će požutjeti, u prah će se pretvoriti… Možda opet nastupi neki rat ili kakva hereza… a od mene tada neće ostati ni traga. Nemam snage plakati. Duša ne može plakati. U životu pravom je dosta plakala… radi gubitaka… samoće… sramote.
Ponekad se poželim vratiti kuću, u svoju sobu… među svoje stvari. Ponekad poželim osjetiti miris doma. Obitelj… nisam je cijenio dok sam je imao. Ljubav… nikada vidio niti čuo za nju. Jedna djevojka za noć ili dvije… nije to ljubav. To je sramota. Porok kojem sam se upuštao. Ponekad me spomenu za stolom… Zapravo… spominjali su me, nekada. Prošlo je od tada šest godina. Sve moje nalazi se sada negdje na tavanu… jedino me crna odjeća moje uplakane majke podsjeća da još uvijek postoji osoba koja me se sjeti. Svake večeri ju boli, svake večeri plače… što joj je tzv. Bog uzeo jedinoga sina odmetnika. Proći će još šest godina… i još šest… Tada više neće postojati nitko tko će uspomenu zadržati. Ostat će samo mramorni nadgrobni spomenik, požutjela slika tamnokosog čovjeka s demonskim crnim očima i posveta I da sve ruže na ovom svijetu uvenu, na tebe nitko zaboraviti neće… – slatka laž u koju sam očito pokušavao povjerovati…
Crvi mi izjedoše srce. Zaista, čudesno je bilo gledati kako propada ono o čemu sam se brinuo godinama. Tijelo, kosti… sve će uzeti zemlja. Majka zemlja. Otet će me i podmiriti sebe… od nje sam nastao, u njenu utrobu odlazim opet. Ne bih želio opet živjeti. Dosta sam grijeha za ovog života napravio… i sve mi se vraća, vidim to jasno. Izblijedjet ću u sjećanju voljenih… kao i posveta na mome grobu. Neka i zadnja ruža uvene, dok mi srce nestaje. Nikomu ga nisam dao, niti meni više ne treba.
...nisam vas zaboravio i obećao sam da ću govoriti o životu poslije smrti. Nisam filozofirao nego realno promatrao stanje sa strane mrtvaca. Jebiga, zbilja kad pogledamo realno... tako je. Svi odlazimo, svi umiremo, i bivamo zaboravljeni. E pa eto... da, naravno... za sve to vrijedi osim za neke ;) Pozdrav Horni i Black Countess kojoj posvećujem ovu sličicu ;););) hehehe... za najdražu našu sadisticu i nekrofilku ;)
AVE SATANI!
Smrt
Shot at 2007-07-07
Ona. Prelijepa. Nesavršena. Baš ona. Kao noć… Opisom ne dajem ništa više negoli nju. Jeli to… žena? Jeli to… Zaslužuje li uopće da joj se obraćamo tako…? Ženski rod jest, to je sigurno, jer samo žena uništava s tolikim bijesom. Sjedio sam jednom… oh, da, smrtnici moji… obraćam se vama jer… mi je dosadno, mogu slobodno reći. Bolestan sam trenutno, ali zato bih vas želio uvesti u svijet koji ne poznajete. Dakle tako… sjedio sam u svome stolcu i razmišljao. U svome potkrovlju pio sam drago mi crveno vino… koje me, kako već znate podsjeća na moga brata. Čuo sam je. Šum. Nju. Sad vam sigurno ništa nije jasno, ali… da. Jeste li ikad razmišljali o… Smrti?
Ne govorim o got'čkim pizdarijama i ostalim spikerajima… Znam da vam se svima često po glavi motaju kojekakve gluparije o samoubojstvu… ali da vam kažem što ja mislim o tome. Slabost. Samo ljudska slabost, ništa više. Dakle… a ubojstvo? Ubojstvo samo po sebi? … hmmm… ako se vodimo onim da nitko nema pravo drugome oduzeti život… pa gdje je tu onda zabava ili dio moći nad drugim bićem??? …da… baš sam bolesnik… i nekrofil i sadist i još koješta, I don't give a fuck… mislite šta hoćete.
No govorimo o prekrasnoj nam dami u crnom. Smrt. Kada ste ajmo reć… na putu između sna i jave, ono stanje pred san… tada vas obilazi. Zna vaše misli, o čemu maštate. No imajte na umu da ne ulazi u vaše snove. Sanjati smrt znači sanjati život. Inače, snovi su kontradiktornost sami po sebi, o tome da ne govorimo. Ali ona. Šum haljine njene… i ima predivan miris. Miris jorgovana… Samo jedno mi nije jasno. Zašto je Smrt prikazana kao Đavolja prikaza, sjena Vraga, Sotone i koječega… ne… to je užasno i sramotno. Smrt je jedna velika lijepa dama. U zrcalo kad se pogledate… vidite ponekad možda sjenu koja vas obilazi. To je Smrt. Iznimno cijeni smrtnike i više vremena provodi među njima nego među besmrtnicima. Oni joj, da prostite, nisu zanimljivi. Ima ljudi koji ne shvaćaju bit Smrti. Najljepša i najblaža je kada gasi život polagano… poput bolesti. Tada tijelo utihne, uvene… ode… daleko. U Raj ode duša? …tko garantira… Duša se gasi ako nitko ne sačuva uspomene.
Shot at 2007-07-07
Smrt je jedna od Pet jahača Apokalipse. Mislite da bulaznim, svi ste čitali da ih ima četiri… po Ivanovom Evanđelju… ali ne. Ima ih Pet. Među nama je. Naš je. Čovjek je s velikom dušom koja će stajati na kraju i srušiti čak i svoja četiri druga. Odakle ja to znam? Poznajem ga. A zašto sam ovaj post krenuo sa ''Sjedio sam i pio vino i čuo šum…''? …da vam kažem, Smrt mi je rekla, odvalili bi ste se smijati, znam to… no sve u svemu, ja, kao i mnogi drugi samo pričam priču. Na drugima je hoće li je i mogu li je shvatiti…
Smrt je osjećaj. Blaženstvo. A tek proces i krasota raspadanja ljudskog tijela... njezina je najljepša epizoda, u to vjerujte. Čudesna je. Neosvojiva... u to sam se uvjerio. Uzima koga hoće, tko joj je lijep... samo... ima onih koji se stručno nazivaju Smrtonoscima. Hmm... neki od njih su joj dragi, neki ne. Osjećaj prije nego li onda dođe i ukrade vam dušu najvažniji je u cijelom životu. Ne umirete radi nje... nego od užasa kada shvatite da od života niste imali ništa. Tu joj čak olakšavate posao...
Dakle Smrt. Opet Smrt… Naša lijepa dama… Ne izazivajte ju. Gadne vam stvari može prouzročiti. I nedajte se zavarati. Dolazi ona u mnogo oblika… gleda vas očima tek rođenog djeteta, grli kao najnježnija ljubavbina i ubija poput najvećeg ubojice. Smrt je blagoslov. Na njenim rukama smrtnici pronalaze mir. Ponekad… ponekad ne…
Ha ha… naviru sjećanja o najpoznatijoj nam Vrani…oliti Brandonu Lee-ju (nezaboravan je, priznajem)… no dobro, vidjet ću kako će vam se svidjeti ovo moje filozofiranje ;-) … a onda ću možda ubaciti i drugi dio svojih misli koji govori o… životu poslije Smrti…
Bar sam se potrudio, ako već ništa drugo... Ova dolje slika je u čast naše Black Countess. ;-)
Shot at 2007-07-07
Hajde, ljudska moja najdraža gamadi... pozdravljeni budite od mladoga Lucifera... AVE SATANI!
...
Shot at 2007-06-28
Srce krvari. Boli. Uništava.
Trčim u nepovrat, guta me moja vlastita bol
Savršenstvo smrti obuzima me…
Ali neću pasti pod tobom
Koji me loviš, koji moja krila želiš uništiti.
Ja ne molim, ja ne kunem, ja ne klečim
Ni pred kime ja ne ponižavam svoj duh.
Nema boli koja me srušiti može,
Baciti me opet u tamu…
Ja ne kunem, ne klečim, ne ječim…
Kao svi pred savršenim strahom.
Sloboda moj je cilj, ne prežem
Ni pred čime da ga dostignem.
Srce tuče. Polako… Ne čuje se više.
Stajem, ne bježim više. Nemam od koga.
Tišina uzima me u naručje svoje.
Podigla me s tla… u svoje ruke.
Moć Uništenja dala mi je… poslala me k vama.
Ja ne plačem, ne osjećam, ne sudim.
Ja kosim sve što na moj put stane.
Dogovor koji sklopljen s čovjekom u bijelom…
Prekršiti se ne smije.
Jedan dio vaših duša moj je trofej…
Drugi dio… - to neka tajna zasad ostane.
U posljednjim satima čovječanstva
Oslijepit će sve ono što vidi…
Past će sve ono što hoda…
Demoni pokosit će svijet…
Razum i ludost objavile su rat.
…Rat vodit će se…
…na rukama mojim...
Shot at 2007-06-28
Vampirske uspomene...
Uspomena koja ostaje na mjestu ovom, ne može se izbrisati. Volio sam te. Jako sam te volio… a pogledaj što sam ti učinio. Nas dvoje… zajedno smo rođeni. Od iste majke kao djeca, od iste majke noći kao nemrtvi… A tebe mi je oduzelo Sunce. Prokletinja za naš rod, zlo poslano da nas satre… Ne mogu drugi to shvatiti, oni koji se bude da bi tu svjetlost vidjeli… Oprosti mi jer nisam bio ondje i jer te nisam čuvao… bile su drugačije okolnosti, ali da mogu vratiti vrijeme, koliko ne mogu… svoj život za tvoj bih dao, brate moj…
Dokle smo stigli, svega mi mojega svetoga i nesvetoga? Na tvome grobu, pored tvoga pepela ja sjedim… Vjetar mi nešto govori, ali od boli svoje ga ne čujem. Bio si moj anđeo, moj brat… a krila su ti slomili. Pao si… a mene nije bilo tu. Obećao sam ti jednom davno da ću čuvati sve tvoje pjesme, slike i požutjele stranice tvoga dnevnika ako ti se nešto dogodi… i da ću ih spaliti šest stoljeća nakon tvoje smrti. Obećao sam to… i napravit ću to. Radi tebe, kojega više nema, ja ću živjeti da sjećanje na tebe ne izblijedi. Mnogo si puta… sjećam se… kada sam se vraćao iz savršenstva noći, onako sit kao pijavica, uzavrele divlje vampirske krvi… sjedio za svojim radnim stolom i pisao. Ti si bio moja dobra strana, predana savršenstvu umjetnosti… Često si se ugledao na umjetnike kao što su Baudelaire i Mallarme… a ja nikad nisam shvaćao važnost i ljepotu toga što radiš… no sada shvaćam i zašto mi nikada nisi dao da dođem i vidim to, pročitam… čuvao si to, kao da si znao da će doći vrijeme kada ćeš me napustiti…
Znao si sjediti u vrtu pod mjesecom, dok si me čekao da ti donesem svježe krvi da se okrijepiš. Naporno si radio i trudio se oko mene i sebe, želio da nam život u onom starom dvorcu bude što prihvatljiviji i bolji… bio si predan, savjestan i odgovoran… moj brat. Od moje krvi, istoga moga lica. Kao da sam se u zrcalo gledao, kao da sam slušao jedan dio sebe dok si govorio… a sada te više nema. Muk. Tišina. Tama. Prije sam tamu volio, slavio, obožavao… ali sada vidim koliku bol nosi u sebi ta tama, taj mrak… kao da se nalazim daleko od svijeta… kao da krv gubi svoj božanstveni okus… jer nema mi tebe, moga brata.
Ovdje, na tvome grobu, uz tvoj pepeo, s najljepšim cvijetom koji postoji na ovome svijetu… onome, koji te podsjećao na Poea i Baudelairea… oh da, ta dva imena uvijek ću pamtiti i uvijek će me podsjećati na tebe. Tako morbidne stvari si volio, ali na tvome licu uspjele su izmamiti osmjeh zadovoljstva i nezaboravnu rečenicu To je umjetnost!Zbilja si shvaćao i volio. Meni si samo ostavio smjernice onoga što je za tebe imalo vrijednost… da proučavam i da shvatim…
Crvena ruža pala je pred bijeli mramorni kip anđela koji te čuva… vrijeme je da pođem u noć. Posjetit ću onu krčmu u koju si rado zalazio… gdje si ne tako često, ali ipak jesi katkad, zavodio pokoju djevojku… mada je tebi slika nekog slikara bila vrjednija od same krvi u kojoj si uživao… Možda odem čak i do Pariza, u tvoj najdraži Louvre… Želim i hoću održati sjećanje na tebe. Ono mora ostati jer… umro je onaj dio mene koji je na neki način upoznao dobrotu. Polako… počet ću i ja osjećati prazninu… ali dotad će proći punih šest stoljeća… i opet ćemo se sresti kada se i ja sam predam Suncu…
Slatko snivaj u pepelu svojih kostiju, dragi moj brate…
...posvećeno mome bratu...
Na kraju je početak
Tiho… na prstima… čuo sam ga kako se šeće po mojoj odaji. Bio sam budan. Osjećao sam ga. Posjetio me, opet. Umor… nakon mnogo vremena me mučio. Imao sam sve… sve sam stekao što sam mogao. Tada me pokosio onaj prvi. Bolest me obuzela, izmučila me… moje tijelo postalo je krhko… samo blijedi leš koji je još uvijek disao. Pozlaćeni ukrasi oko mene, savršena svila kojom sam se pokrivao, miomirisi koji su mi nadraživali nosnice… ništa od ovoga nije moglo zamijeniti veličanstveni osjećaj jahanja na vrancu kroz moja polja… u gluhoj noći… buditi sve seljane koji su bili moji kmetovi… Sada je to nestalo u jeku moje bolesti. Pokosila me…
U Tišini molim te da snivaš
Da te diram nježnije no ikad…
Uzet ću ti dah zadnji,
Moje ime na usnama ću ti ostaviti…
- reče mi ona i ostavi me izmučenog, mrtvog…
Došao je onaj drugi, tiho… na prstima. S njime bih želio razgovarati… ali on samo stoji i čega… Gleda me… kao žrtvu. Ipak, u očima mu razaznajem da sam mu drag… Možda zato što sam nešto više od čovjeka? …ili zato što sam toliko mizeran, slab… i toliko niže od nižeg bića koje je prozvano čovjekom… Nedostaje mi… okus slatkog crvenog grožđa na usnama prije spavanja… nedostaje mi svjež zrak s planina… krv bitaka… oružja i mačevi… Oh kako bih samo želio, da pokosi zemlju ova Smrt koja stoji pored moga kreveta… Ja neću više živjeti… ni svijet ne treba živjeti… Da. Sebičan sam. I pokvaren… i zao. Sve što sam imao uništio sam jer sam volio. Sva ljepota osim prirode morala je umrijeti, izdahnuti pod mojim rukama…
Kada nastupi Tišina
Ti zatvori oči
Nećeš ugledati više
Savršenstvo noći…
Rekoše mi onaj pod kapuljačom, skrivajući svoja lica. Prinio je ruku k mojim prsima… srce mi je oteo, dušu mi je ubio… Sretan sam bio, i s osmjehom u san utonuo imajući na umu samo jednu želju, koju moj razum nije odobravao… Samo još jednom neka me rode, neka živim opet prokleto i sebično… Treba mi života i krvi mi treba… Još želim nanositi boli, s vragom plesati plesove, s vješticama kola voditi… Treba mi života…
U prokletome duša vječno diše
I želje njegove paraju nebo
A srce poštenoga u zemlji trune
Crvi ga izjedaju…
A on cvili na vjetru, cvili jer ga boli
Nitko ga ne čuje jer đavao iznad njega stoji
U Tišini snivaj, prokletniče lijepi
Živjet ćeš u stoljeću drugom,
Zadatak ti je bol njima nositi...
Srce Osvete
Ples mi daj… Ples sa Smrti mi daj… Nju želim, ona mi je cilj… Smrt mi daj, bijes da joj svoj pokažem… na svijet ovaj, na ljudsku glupost, na njih, na sve što mrzim… Sve vas… sve do jednoga pokositi treba… Nju mi dajte, Smrt mi pošaljite, tu lijepu damu… da joj pokažem koga da umiri svojom ljepotom… da je plesom zavedem… jer oteše mi nju…
Mene je poslala, viteza svoga imena, od Smrti blagoslovljenoga, da vas pobijem, da vas istrijebim… da vas više nema… Ona ne želi da dišete, ona ne podnosi vaš dekadentni pogled na svijet… nijednoga od vas… osim nje jedne… samo jedne… jednoga bića… svršenoga… do nje koje je došlo… i reklo… kako da vam se naudi… koliko da patite.
Sa vojskom svojom došao sam kada ste me probudili… iz sna vječnoga… kojega sam sa Smrti u miru snivao… Vječnost sam čekao… u miru… Samo jedan krik probudio je moja čula, u mrtvacu izazvao je osjećaj… samo jedan krik… njezin je bio… Smrt je rekla… Pođi… uništi… meni ih pošalji… meni na sud.
Ugledao sam nju… preplašenu, krvavu, blijedu… oskvrnute duše, tijela čista i nevina, razuma uplašenog, uništenog… Te oči ja sam vidio… u tim očima svoj odraz sam vidio… samo u njima… Vojska se okupila. U susret mi je potrčala, sklonila se u mome naručju, izmučena i krvava… pogledala me i tim pogledom me molila… Neka pate…
U čudovištu mome pojavila se mržnja jača od ičega na ovome svijetu. Oni su je dirnuli… nju su dirnuli… mene su probudili. Dva krika bila su dovoljna da krvopije polete na svoje žrtve. Ljudski rod… bio je na izmaku. Kosili su najprije mlade i dopustili starijima da plaču nad njima… nad svojom mrtvom djecom… nad novorođenčadi slatke krvi… to ih je jačalo, to ih je tjeralo da piju još, da kose još… da se hrane… da ubijaju. Plesali su ples sa truplima, činili masakre… slušali majke kako plaču krvave suze… da… a grimizno nebo pozdravljalo je čovječanstvo na put u propast.
Maknuo sam ju od njih… od onih koji su je povrijedili… koji su joj razum oduzeli. Privinula se uz mene kao da sam spas… Nisam to mogao biti… ali joj to nisam niti objasniti mogao. Na mojim rukama je ležala, gledala je nebo. Drhtala je. Bojala se… Smijeh njezin blagi sam osjetio, izmučenost i želju osvete… njezine rane sam vidio i tada sam shvatio… Ona je biće koje je natjeralo mene… da osjetim… nakon dugo vremena. Okrenula se k meni i dotaknula mi lice rukama. Izgledala je… kao prokletstvo poslano samo za mene, od slatke Smrti… nisam znao… je li ona moj dar? Promatrala je i nasmiješila se. Vidio sam opet sebe u tim tamnim očima. Proklete bile još toliko mnogo puta… i moje da budu… jednom… ako uopće…?
U noći odjeknuo je još jedan njen krik. Dao bih joj svoje postojanje… samo da bude… ali ne… preduhitrila me… Oštricu je zabola u svoja prsa… njezina krv slijevala se niz njezine bijele halje… Dotaknula mi je lice, prinijela moju glavu k svojim prsima govoreći… Pij… Pij od mene, viteže moj… spasitelju… pij od mene, uzmi djevičansku krv ovu… neka te osnaži… samo obećaj… da kosit ćeš njih… prokletnike da uništavat ćeš i dalje… Neka ne dišu više…
Obećao bih joj i bez krvi njene, ali njezina želja i moj poriv… išle su ovoga puta zajedno. Nevinost i grijeh, smrt i život… u nama bio je dovoljan da načinim sebe jačim. Pio sam… iz njenih prsa… pio sam… pio jako dugo… kada je njezino srce prestalo kucati… želio sam ga imati… samo za sebe… Moja nagrada.
Bodežom sam joj iščupao to nevino srce. Gledao sam krv kako teče… ali srce nije kucalo više. Svejedno… bilo je moje… moj simbol vječnosti… novoga jutra koje ću moći promatrati… Njoj sam dao put u smrt vječnu, obećanje i zakletve… da kosit ću njih… da ih više biti neće. Čovjek je biće koje samo luđak može dvaput kreirati… a njih na ovom svijetu previše ima. Sve ih pobiti treba, svima srca iščupati… samo za njeno, samo za nju… za um koji je znao i volio, vjerovao u ono što je postojalo…
Plakat ćemo sutra… mislili su ljudi… ali počeli su plakati mnogo, mnogo ranije… kada su nju uništili, i meni je poslali. Anđeo osvete i mene je čuvao, žrtve sam mu prinosio i nisam odustajao… Zbog srca koje je uz moje samo jednom kucalo. U pepelu je izgorjela… kako je više ne bih vidio… Nositelj uništenja i rata nije mogao osjećati…
Milijun srca iščupanih skupio sam samo za gospu s kojom sam ples plesao… Samo za savršenu smrt. Njoj na dar svih milijun sam odnio… ali jedno sam ipak sebi ostavio kao znak… na onu koja mi je podarila sunce. Vidio sam ga. Novo jutro sam vidio. Sunce kako izlazi i kako zalazi. Jedna suza zasjala je u mome oku… zašto?
Pojavila se iza mene, krvavih prsa… vidio sam… ali nisam želio vjerovati. Nije ga od mene tražila… samo je šapnula Još jedan… od njih… živ je negdje ondje…
Osveta se probudila, zlo je opet oživjelo… i moja zakletva onoj kojoj sam srce uzeo… da ih sve pobiti moram… i hoću… i još jednog… i još milijardu ako treba.
Neka duše u vatri gore… krik neka se čuje… Ljepši će jednoga dana biti samo ako će cijeli svijet izgorjeti u plamenu njezine osvete… a Smrt… će opet plesati...
satanic_harmony@net.hr 
